SAFET HADROVIĆ VRBIČKI: “ŽIVIMO U VREMENU NAJJAČEG BJESNILA”

SAFET HADROVIĆ VRBIČKI: “ŽIVIMO U VREMENU NAJJAČEG BJESNILA”

418
0
PODIJELITE
Safet Hadrović Vrbički

“Pišem samo o onom što me obuzima, što me uzbuđuje. A mi živimo u takvom vremenu ubrzanog ritma i mnogih apsurdnih dešavanja koja nas ne mogu ostaviti ravnodušnim. Treba progovoriti. Treba zapisati. Treba ostaviti vidan i jasan trag zarad budućih generacija koje će neminovno doći. Nije Stvoritelj predao ključeve svijeta nečastivom; sačuvaj Bože”

Pjesnik, prozaist, putopisac, antologičar i neumorni pregalac u borbi za očuvanje i njegovanje bošnjačkog kulturnog identiteta Safet Hadrović Vrbički autentični je sanjar iz Sandžaka koji od rane mladosti boluje sve narodne čežnje i trauma. Stvaralac koji istraživački već pola stoljeća iz bića Naroda izranja poeziju i prozu koja umjetnički snažno, a literarno superiorno svjedoči o bogatstvu bošnjačke tradicije i opstanku u historijski strašnim mijenama i plemenitim porukama za buduće generacije.

Zavičaj ko pjeva; mora bolovati / Sve bolesti zavičajnih trava i paprati, kaže Safet Hadrović Vrbički u jednoj svojoj pjesmi.

STAV: U izdanju Udruženja bošnjačkih pisaca Crne Gore i Centra za kulturu Rožaje krajem prošle godine objavljena je antologija antiratne poezije Bošnjaka Tarih. Kao priređivač, napravili ste suptilan i bogat izbor kojim odbacujete ili pojačavate simboliku svog stiha U nama cvjeta samozaborav, kao korov?

HADROVIĆ: Protekle su dvije decenije od završetka agresivno-genocidnog rata protiv Bosne i bošnjačkog naroda, kojem je bio namijenjen nestanak, naroda na kojeg su kidisale patološkom mržnjom zadojene ostrvljene zvijeri i s Istoka i sa Zapada, s ciljem da mu zatru svaki trag postojanja, što je sterilna svjetska diplomatija, pred čijim su se očima dešavala sva ta zlodjela nepojmljiva zdravom ljudskom razumu, imenovala perfidnom odrednicom “etničko čišćenje”, kao da je riječ o čišćenju prljavštine iz avlije, a ne o urbicidu, kulturocidu, etnocidu, jednom riječju genocidu. Kao budan savremenik vremena cvjetanja zla, vremena sakatih umom, osjetio sam moralnu obavezu da kao književnik prikupim građu i priredim za štampu knjigu Tarih, antologiju antiratne poezije Bošnjaka. Da za buduće generacije ostavim svojevrsno svjedočanstvo o tom vremenu živog džehenema, vremenu u kojem su mnogi živi zavidjeli mrtvima. Vremenu jahača apokalipse o kojem su u znak svojevrsnog svjedočanstva, u znak otpora zlu, svojim poetskim iskazom progovorili bošnjački pjesnici, i ne samo oni već i mnogi drugi moralno zdravi ljudi, nadasve pjesnici, kojima je iznad svega najviše stalo do istine, do očuvanja imena, ugleda, časti i dostojanstva, vrijednosti koje oni koji ih uprljaše ne mogu oprati nikada.

Antologija Tarih priređena je kao svojevrsno ogledalo dosadašnje historije bošnjačkog naroda. Historije u kojoj smo duže od jednog stoljeća bili bezimeni i, kao takvi, uvijek bili otvorena meta zlim komšijama zadojenim epikom kosovskog mita, s jedne, i ideologijom zapadnokrstaške politike, s druge strane. Povratkom nacionalnog imena Bošnjak, Tarih je zapis na kamenu, kao zapis na stećku, zapis na mezarskom “nišanu” da Bošnjaku uvijek bude pred očima i u svijesti da više nikad i nipošto ne zapadne u samozaborav “bratstva i jedinstva”, u koje je tako naivno vjerovao kao maksum u lijepu igračku. Da više nikad i nipošto ne dozvoli da ga prekrije korov zaborava; da nikad i nipošto ne zaboravi na desetke i desetke silovanih Bošnjakinja, od maksuma do nena, na desetke i desetke hiljada na najsvirepiji način umorenih, na stotine hiljada Bošnjaka prognanih sa svog topraka. Da ga ne bi prekrio korov samozaborava, svakom Bošnjaku preporučujem da pored uzglavlja ima knjigu Tarih, kao što ima Musaf, onaj koji u vrijednost knjige vjeruje.

STAV: Antologija Tarih ima 476 stranica. Zastupljene su pjesme Huseina Bašića, Abdulaha Sidrana, Bisere Alikadić, Enesa Kiševića, Meha Barakovića, Fatime Muminović i mnogih drugih bošnjačkih pisaca, ali i počasnih gostiju: Milike Pavlovića, Jevrema Brkovića, Miraša Martinovića… Kakav ste putokaz time željeli da zaštitite pamćenjem?

HADROVIĆ: Na prikupljanju pjesničke građe i obradi za štampu antologije Tarih radio sam pune dvije godine. U ovoj antologiji zastupljeno je ukupno 59 autora, počev od Saita Orahovca pa sve do najmlađe Birsene Džanković.

Recenzije za antologiju Tarih napisali su: akademik prof. dr. Ferid Muhić (Skoplje), koji u svom osvrtu, vrednujući sadržaj antologije, između ostalog, kaže: “Antologija Tarih Safeta Hadrovića Vrbičkog predstavlja značajan kulturni događaj, praznik poezije i veliku svjetkovinu moralnog integriteta, dostojanstvenosti i plemenitosti Bošnjaka – naroda koji je Bosnu pretvorio u svoj dom, u svoju kulu, i koji je tu kulu umio sagraditi od pjesme i pjesmom je odbraniti”; mr. Sait Šabotić (Nikšić), jedan od recenzenata, koji, između ostalog, kaže: “U galimatijasu moralne hipokrizije i intelektualnog beščašća probuđen je jedan novi talas poetskog otpora zlu, koji je uslovio rađanje ove i ovakve antologije kakva je Tarih. (…) Brojna nepojmljiva zlodjela koja su ispoljena u ovom ratu, od kojih je 127 do tada bilo nepoznato pravnoj i medicinskoj teoriji, uspjeli su da u svojim stihovima pomenu i pjesnici. Tjerao ih je na to ljudski razum, koji se suprotstavio bezumlju, zaumlju i nečovještvu”; i Braho Adrović, književnik (Berane) koji u svom eseju na sadržaj antologije Tarih ističe: “Ono što je posebno važno i kada pišu i kada govore o najvećim zvjerstvima, kod bošnjačkih pjesnika svrstanih u ovoj antologiji nema mržnje; ima osude, ima prezira, ali mržnje nema.”

Kao priređivač ove antologije, osjetio sam se obaveznim da kao počasne goste zastupim i trojicu poznatih i priznatih crnogorskih pjesnika: Miliku Pavlovića, Jevrema Brkovića i Miraša Martinovića, koji su za vrijeme “cvjetanja zla”, za vrijeme “kristalnih noći balkanskih kasapina”, svoja imena i djela, otvoreno, nadasve iskreno i čestito, stavili na stranu pravde i istine. Ne samo da su se distancirali od onih koji zlo sobom nose već su i činom i djelom stali rame uz rame s onim koji su označeni kao žrtva bezumlja velikosrpske ideologije, koja je na kraju osuđena od strane Međunarodnog suda pravde u Hagu. Izdvajajući ih kao počasne goste antologije, zbog njihovog moralnog čina, zbog njihove čestitosti i hrabrosti da se odupru nosiocima vremena mraka, želio sam da ih i sam izdvojim i preporučim za pamćenje, za nauk mlađima da je na ovom svijetu najveća vrijednost biti čovjek i sačuvati svoje ljudsko dostojanstvo i da će jedino takve ljude pamtiti historija i na iste ukazivati drugima za primjer. To je putokaz zaštite ljudskog pamćenja.

STAV: Učesnik ste mnogih književnih susreta i festivala na ovim prostorima, ali i dalje, čak do Irana. Ima li nade za suštinsko razumijevanje među kulturama, među narodima?

HADROVIĆ: Činjenica je da živimo u turbulentnom, nesigurnom vremenu, vremenu raznih “jastrebova”, kad svako grabi samo za sebe, da zadovolji svoje nezasitne apetite. Pisac je u ovom vremenu prepušten sam sebi, da se snalazi i živi kao stepski vuk. Postići će onoliko uspjeha koliko je sam spreman da sebe finansira.

Kada sam od strane tadašnjeg ministra kulture Republike Iran bio zvanično pozvan da budem učesnik Drugog svjetskog kongresa pjesnika (Teheran – Širaz, oktobar 2011), održanog u slavu besmrtnog Hafiza, jednog od najvećih pjesnika koje je svijet ikad imao, gdje su bili pozvani najveći pjesnici iz 37 država svijeta, niko me tada nije pitao kuda ja to treba da idem, a kamoli da me finansijski pomogne i podrži.

Tokom boravka u Iranu bio sam u prilici da se upoznam s mnogim od učesnika pomenutog kongresa, koji su mi (njih najmanje deset iz deset država) iskreno stavili na znanje da će mi objaviti knjigu u svojoj zemlji, a da im samo dostavim prijevod knjige. Pojmite li koliku bi vrijednost imala jedna takva podrška da sam je imao, ne samo za mene kao književnika, pojedinca već i za narod kojem pripadam?!

A što se tiče prijevoda moje knjige Žrtva na albanski jezik, zahvalan sam svom prijatelju Aliju Daciju, koji je bio zagovornik da se knjiga prevede, koji me je upoznao s prevodiocem Smailom Smakom. Prijevod knjige platio sam iz svog džepa, i ne žalim. Kada je shvatio o kakvoj je knjizi riječ, tadašnji ambasador Republike Albanije u BiH Flamur Gaši pozvao me je da održimo promociju knjige u sjedištu Ambasade u Sarajevu (novembar, 2013). Promociji je prisustvovalo 110 zvanica, koje je ambasador Gaši pozvao. Promocija je održana kao najava da će knjiga biti štampana u Prištini na albanskom jeziku. Na promociji u Sarajevu o mojoj knjizi govorio je književnik Mustafa Smajlović, koji je, između ostalog, rekao: “Ovo je knjiga koja se trebala ili morala pojaviti na ovim našim prostorima ukletih raskršća i sudbina. Hadrovićev pjev opamećuje i osvješćuje! Ovo je knjiga višestruke vrijednosti i ajetske umivenosti pjeva kakvog još nismo čuli kroz stoljeća ozvučeni nesrećama. Do ove se knjige uglavnom pamtio i ponegdje pominjao kolašinski pokolj, a od ove knjige će se čitati kako se ne bi zaboravilo planetarno zlo počinjeno 1858. godine. Helem, knjiga će sama od sebe, poezijom, kazati da jeste velika knjiga, koja kao sitihovana povijest, čuva od zaborava tragediju jednog naroda. Svaka čestita porodica je treba imati, a počasno joj je mjesto u bošnjačkoj kući, pored Ilmihala i Časne Knjige.”

Za nepuna tri mjeseca od izlaska knjige iz štampe (2014) na albanskom jeziku, napisano je i objavljeno deset eseja: u Prištini, Peći, Mitrovici, Tetovi i Tirani.

U toku održavanja Dana albanske kulture u Crnoj Gori – “Ora e Maleve” ( 20. septembar 2014) kosovsko pozorište “Istref Begoli” iz Peći premijerno je izvelo fragment iz ove tragedije u trajanju od 20 minuta, u velikoj sali Centra za kulturu Rožaje. Premijeri je prisustvovalo 12 doktora nauka: iz Prištine, Tetova, Skadra i Tirane, a da baš niko nije bio prisutan od zvaničnika opštine Rožaje, grada u kojem živim. Takav je odnos naših “zvaničnika” sunarodnjaka prema svojoj nacionalnoj književnosti.

Prije pola godine mi je na znanje stavljena ideja da se Žrtva prevede na turski jezik. Za taj projekt sam dobio samo kroz lijepu priču podršku od jednog od prvih zvaničnika bošnjačkog naroda u Crnoj Gori. I na tome se završilo.

Nije naodmet da pomenem vrlo bitnu činjenicu za koju malo ko zna. Naime, za vrijeme najžešćeg džehenema u Bosni (novembar, 1993), Švedska akademija nauka javno se izvinila mrtvom Mehmedu Meši Selimoviću što mu za života nije dodijelila Nobelovu nagradu. Da se to desilo, viđenje rata u Bosni od strane Evrope bilo bi posve drugačije i rat bi tekao drugim tokom. Šta reći nakon svega?!

Sušta je istina da ni jedan narod ne može opstati bez potpunog očuvanja i valjane prezentacije vlastite književnosti, tj. sveukupne kulture, bez prevođenja književnih djela svojih pisaca na druge jezike, što je jedini mogući način da tu kulturu svijet upozna. Ako se nastavi ovakav odnos prema vlastitoj kulturi, nama kao narodu preostaje odumiranje na ovim prostorima.

Zvaničnici bošnjačkog naroda, svi su izgledi, kao da očekuju da nam odnekud dođe “dobra vila” da nam napravi naš elementarni kalendar kulture i da nas poduči osnovnim vrijednostima koje treba da bilježimo i pamtimo, da svoje pamćenje prenosimo mlađim generacijama, kako bismo ih sačuvali od asimilacije.

Bez blagovremene adekvatne podrške od strane šire nacionalne zajednice, pisac je u svemu tome naprosto nemoćan. Razumijevanje među narodima i kulturama izgrađuje se i uzdiže kroz prevodilaštvo i valjano prezentiranje vrijednosti kulture i duhovnog pregalaštva.

Safet Hadrović Vrbički

STAV: Raskošna je i raznovrsna motivacija i tematika vaših stihova, ali i spretna izražajnost kroz vezane i slobodne stihove, poemu, sonet, haiku i haibun poeziju, i u njima trajna opsjednutost svijetom oko sebe. Koliko je opravdano reći da ste poetski hroničar 20. stoljeća na ovim prostorima?

HADROVIĆ: Na svu sreću, imam bogatu biblioteku. Godinama sam proučavao književnost, birao autore čije ću knjige čitati, one odabrane čiji je vijek trajanja dug, koje protekom vremena samo dobijaju na vrijednosti, prije nego sam se usudio da objavim svoju prvu knjigu Ne reci nikom (1988). Tek pošto sam objavio treću knjigu Iskopavanje vatre (1993), shvatio sam da je književnost moj životni poziv.

Da bih opravdao ono što radim, da bih zaslužio zvanje književnika pred svijetom, dotakao sam se svih književnih formi, uvijek vodeći računa da ono što hoću da kažem, ma kako to nekom kontradiktorno zvučalo, ima poetsku logičnost – da bude jasno rečeno; da stih ima ritmiku, muzikalnost, da sobom nosi poruku, duhovnost, da onaj koji to čita osjeti kroz svoj krvotok. Da doživi emociju, da upamti, a ne da ostane ravnodušan, hladan i bezosjećajan kao da ništa nije ni pročitao.

Moje pjesme nisu pisane da traju dan ili dva. Pisane su da traju sve dok bude trajao jezik na kojem su pisane. Kada je svojevremeno Faruk Dizdarević iščitavao moje do tada objavljene zbirke pjesama kako bi priredio knjigu Pod cvijetom vješala, u pogovoru svoje knjige, između ostalog, rekao je: “U opštoj dezorijentaciji, u sužavanju dostojanstvenosti bivstvovanja, pjesnik ukazuje povjerenje kreativnim duhovima koji bi trebalo da se bore za prave vrijednosti, za vraćanje smisla životu, dostojanstvu življenja i stvaranja… Hadrović to snažno personifikuje u poetičko ja. Po njemu, poezija je toliko moćna da se sam pjesnik osjeća kao prorok koji je saznao tajnu, koji se vješto kreće po zenitu.” Pišem samo o onom što me obuzima, što me uzbuđuje. A mi živimo u takvom vremenu ubrzanog ritma i mnogih apsurdnih dešavanja koja nas ne mogu ostaviti ravnodušnim. Treba progovoriti. Treba zapisati. Treba ostaviti vidan i jasan trag zarad budućih generacija koje će neminovno doći. Nije Stvoritelj predao ključeve svijeta nečastivom; sačuvaj Bože!

Da li sam poetski hroničar 20. stoljeća, najobjektivnije će reći onaj koji se upozna s mojim cjelokupnim djelom. Moje knjige koje su u rukopisima: novele, putopisi, eseji, romani, monodrame, tek treba da ugledaju svjetlost dana. Tih knjiga u rukopisima za sada ima više od deset.

STAV: U svim Vašim knjigama očitava se teški nemir pjesničke duše zbog sveopćeg pogroma koji se okomio na ljude – ljudsko, na ono što znači dobrotu, slijedi plemenitost. Mnoge pjesme u trenutku objave ličile su na predskazanje i najavljivale bol i patnju, a Vi ste uporno svjedočili: “Ja stvaram / bolesti naše historiju”. Koja je to bolest: neznanje, zabluda, krivica, strah…?

HADROVIĆ: Činjenice svjedoče da živimo u sedmom vremenu, vremenu “cvjetanja zla”, kako ja to vrijeme imenujem. Samo u toku posljednjih pedeset godina u svijetu desilo se toliko zla, toliko je proliveno nevine krvi da razuman čovjek nipošto ne može ostati ravnodušan. Desilo se nasilno pokrštavanje Turaka u Bugarskoj, a potom nasilni izgon više od 1,7 miliona. Desio se surovi rat protiv Čečenije. Nametnuti rat između Iraka i Irana u kojem su izginuli milioni nevinih. Uništenje jedne od najbogatijih afričkih država – Libije. Genocidni rat u Bosni. Uništenje jedne od najstarijih država svijeta – Sirije. Uništenje čitavog jednog naroda, sljedbenika islama u Kambodži (Rohinja). A u sjeverozapadnoj Kini su za to vrijeme muslimanima zabranili pravo na ime. Starim, sijedim imamima, hadžijama, hafizima, petkom bi vješali krvave svinjske glave oko vrata, tjerajući ih da tako prođu među narod, kroz čaršiju.

Kako da uman čovjek ostane ravnodušan gledajući milione prognanih koji više nikad neće biti u prilici da se vrate u svoje domove? Kako da čovjek ostane ravnodušan gledajući kako u Palestini hapse maloljetnu djecu? Kako da čovjek ostane ravnodušan gledajući visoke zidove od bodljikave žice kojim se ograđuju određene evropske zemlje u ime “demo(n)kratije”? Kako da čovjek ostane ravnodušan slušajući svakodnevne vijesti koje ključaju od “cvjetanja laži”?

Jeste. Pisao sam pjesme o tome u mnogim svojim ranijim objavljenim knjigama i mnoge moje pjesme imale su proročke stihove, posebno iz knjige Patke na legalu.

A ovo vrijeme nije samo vrijeme bolesti, neznanja, krivice (čije krivice?), straha. Ovo je vrijeme najjačeg bjesnila. Ko budno pročita roman Besnilo, čiji je autor Borislav Pekić, sve će mu biti jasno.

STAV: Kao pjesnik i neumorni kulturni poslenik, stječe se utisak, često ste trčali ispred realnosti. Osnivali ste časopise (Behar), revije: Vakat i Bošnjačke novine, udruženja.., sve u namjeri da budite uspavanu savjest onih koji su Vam kasnije otimali ideje i gradili svoje male atare od toga. Koliko ima žala za propuštenim, ali i ponosa što su sandžački Bošnjaci ostvarili u proteklim decenijama?

HADROVIĆ: Rijetko se osvrćem na ono što je prošlo iz prostog razloga što se tim osvrtom ne može ništa promijeniti. Osnovao sam časopis Behar s namjerom da on zaživi, da kao periodično javno glasilo bude na korist svim Bošnjacima Sandžaka na animiranju bošnjačke književnosti, o kojoj je malo ko šta znao. Naprosto nisam naišao na podršku. Još teži slučaj bio je s nedjeljnikom Vakat. To je bilo unazad punih sedamnaest godina. Jedan ugledni hadžija iskoristio je tu priliku pa je tokom svog privatnog putovanja u Istanbul od naših iseljenika sakupio deset hiljada maraka, navodno za novine Vakat, i sve uzeo za sebe. Šta je meni preostalo nego da prestanem s radom, da novine ugasim?!

Moj angažman u svojstvu glavnog i odgovornog urednika revije Bošnjačke novine trajao je malo duže, ali i to bez iskrene podrške. Nakon 19 brojeva, prestao je moj rad u tom glasilu.

Žao mi je samo zbog činjenice što je tokom tog proteklog vremena do danas bilo mnogo toga što je bilo nužno da se objavi u reviji, a nije objavljeno, to znači kao da se nije ništa ni desilo.

Šta bih mogao da kažem o svemu tome? Teško onom čovjeku koji hoće da nauči jedan narod da više zna i više učini za svoj boljitak – nego što taj narod zna i hoće da učini.

STAV: Vaš prijatelj rahmetli Isnam Taljić, nakon boravka u Rožajama, Petnjici i Novom Pazaru, izjavio je: “Svi su Bošnjaci Sandžaklije”, obrazlažući to činjenicama o nekadašnjem uređenju Balkana, ali i kulturološkom tradicijom, jezikom – identitetom. Na čemu bi se moralo ozbiljnije (po)raditi za dobrobit bošnjačke prepoznatljivosti, kako na Balkanu, tako i u svijetu?

HADROVIĆ: Samo u toku posljednje tri godine, otkako sam angažiran kao moderator‑promoter književnosti i kulture u Centru za kulturu Rožaje, mi smo ugostili desetke uglednika, akademika, književnika i stvaralaca iz Bosne i Hercegovine, kao što je gostovao Isnam Taljić, koji je bio naš gost tokom jula 2017. godine za Dan Srebrenice, koji mi obilježavamo već pune četiri godine.

Šta je zabrinjavajuće?! Niko, ama baš niko se od njih nije dosjetio da nas pozove da budemo gosti u Sarajevu ili u nekom drugom bosanskom gradu. A u našem gradu, pored mene, žive ugledni bošnjački književnici: Enver Muratović i Hamdija Kalač. U Beranama žive: Braho Adrović i Rebeka Čilović, također ugledni književnici. Mogli su “dobri Bošnjaci” da nas makar jednom pozovu. Mogli su da nas animiraju da objavljujemo u Bosni. Mnogo toga su mogli.

Na tome se mora čim prije poraditi ako mislimo da opstanemo kao narod, da se ne rasipamo po svijetu kao “Sijermina djeca”.

Razgovarao: Esko MURATOVIĆ

NEMA KOMENTARA

OSTAVITI ODGOVOR